Sava Šumanović je svojim zimskim pejzažima, u koje tako iskreno utkao svoj doživljaj ovog godišnjeg doba razvejao sva verovanja.
Predeo na Šumanovićevim zimskim pejzažima nije surova zima, ništa nije zaleđeno ni surovo hladno, već svetlo, osunčano.
Sneg nije beo, jer na njemu nebo reflektuje svoje plavetnilo. Ti plavičasti tonovi, uprkos tome što plava boja važi za hladnu boju prigušenog zvuka, reflektovani po snegu oživljavaju pejzaž.
Zimski dan u podne, na njegovim slikama šidske zime, miran je i spokojan.
Taj uhvaćeni trenutak, koji traje, iznova i iznova, obnavlja se skoro sto godina pred očima svakog novog posmatrača.

Povratak u Šid
Nakon tri pariska perioda, dvadesetih godina, gde uči u čuvenoj školi Andreja Lota, izlaže i stvara svoje remek delo „Pijana lađa”, posle svog ličnog mentalnog sloma, Šumanović dolazi u Šid, mesto svog detinjstva i odrastanja.
Šidu, koji će vrlo retko posećivati, za vreme svog školovanja u Zagrebu i boravaka u Parizu, vraća se zauvek.
Razlozi njegovog napuštanja Pariza nije njegov neuspeh, jer kako je Kosta Strajnić, istoričar umetnosti i kritičar rekao:
„Treba istaći da nijedan jugoslovenski slikar nije dosad požnjeo u Parizu, središtu umetnosti, veće uspehe”.
Nekada je Šumanović, u Pariz poneo sremsku svetlost, a povratkom u Srem doneo je sa sobom parisko iskustvo zrelog slikara.
On se vraća, u svoj Srem, svoj zavičaj, u Šid. Dolazi u svoje okruženje koje je uticalo na formiranje njegove ličnosti i moralnih vrednosti stvorenih u građanskoj porodici u kojoj je odrastao, karakterističnih za one vreme i kulturu.
Priroda postaje velika tema Šumanovićevog slikarstva. Ona je za njega spasenje, iscelitelj, uporište i trenutak večnosti.
Sa svojom osećajnošću, senzibilitetom ali i iskustvom, u svom zavičaju našao se pred prirodom sam, bez posrednika, suočivši se sa njom i životom neposredno.
Napuštajući „originalnost po svaku cenu”, smatrao je da je iskupljenje jedino u istini opažanja i iskrenom osećanju.

Pejzaži – jednostavni, blistavi i svetli
Šumanović kao umetnik velikog talenta i znanja, imao je moć da u sliku prenese svoj doživljaj sveta koji posmatra, i to svedeno na najjednostavniji zapis, onako kako to može jedino veliki umetnik.
On prirodu ne doživljava samo okom već i duhom. Slikajući svoj doživljaj prirode, on zajedno sa njom na svojim platnima traje, nenametljivo i skromno.
Priroda za njega više nije nešto što treba menjati, takmičiti se s njom već razumeti.
Slika nije samo predstava koja treba da zameni svet, već ravnopravno s njim opstane.

Šta kaže Šumanović
Vrativši se u Šid, Šumanović traga za novim stilom. Motivi se nekako nameću sami iz prirode, sveta i svog doživljaja onog što ga okružuje, o čemu piše:
„Danas radim stil koji zovem sam pred sobom ”kako znam i umem – stil”, koji nije ni akademski, a ni levičarski nego onakav, kakav mi ga motiv, moje znanje i moje raspoloženje diktira… Nisam nastavio svoj stil iz Pariza, nego sam morao da pronađem način koji će dati najbolje tu svetlost i jasnoću sremske krajne. Ono deluje vedro, jasno, kao ni jedan drugi kraj, koji sam do sada video”.
Šidski kraj Šumanović je opisao kao najslikovitiji i najlepši:
„Taj šidski kraj je najslikovitiji kraj i meni najlepši. Njegovo sunce i svetlo učinili su da ćete moje slike naći opet vedrim i jasnim”.

A šta kaže kritika
Pjer Križanić, poznati karikaturista ali i slikar, pisac i likovni kritičar, koji je dobro poznavao Savu Šumanovića, smatrao ga je jednim od najzanimljivijih pojava međuratnog slikarstva.
O Šumanovićevom stavu prema prirodi on piše da iz svih njegovih slika predela raznih godišnjih doba „izbija neodoljiva potreba da prirodu prikaže onako kako je vidi, onako kako se ona prikazuje osetljivom i naviknutom slikarskom oku” i naglašava de je Sava Šumanović, „jedan od retkih savremenih slikara koji slika sunce, dok je ono po nekom nerazumljivom predubeđenju sa većine platna naših mlađih slikara nestalo”.
Nisu svi bili blagonakloni, pa tako Jovan Popović, pesnik, pristalica socijalne umetnosti, kritikuje Šumanovića ali i Križanića:
„Niko ne može reći da Šumanović ne vlada zanatom. Ne treba ga omalovažavati. Ali ako takvo slikanje odgovorni kritičar, kao simpatični Pjer, naziva velikom umetnošću, a slikara „najbližim prirodi” od svi naših slikara, onda to nije stvar preko koje se sme preći”, naglašava Popović, dodajući da „pored društvenih i materijalnih uspeha postoji i umetnost”.
Popović je svoje pisanje, koje se u osnovi čini više ideološkim nego objektivnim posmatranjem, očigledno smatrao odgovornim, bez obzira koliko je daleko bilo od umetnosti i Šumanovićeve ozbiljnosti i odgovornosti.
Šumanović je o kritici vrlo rano izgradio svoje mišljenje:
„Želim sliku koja će biti jedinstvena, logična i harmonična. Koliko je u ljudskoj mogućnosti i našoj snazi trudićemo se da dođemo jednom do tih rešenja, premda je teško doći do ma kakvih rezultata u zemlji gde se zamenjuje sa slikarstvom banalna anegdota; gde je slika odmah dobra samo ako je naslikana revolucija sa crvenim, belim, crnim barjacima, ili žena u kavani, žena pred kavanom, dekadent itd. Treba ovde silan napor volje da se ostane čisti slikar.”
pogledajte još
Napredak i povratak
Periodi u Šumanovićevom slikarstvu obično se označavaju kao „napredak” i kao „povratak”.
U ovom prvom periodu Šumanović stvara svoju slikarsku predodžbu sveta, i taj novi stvoreni svet smešta u granice svoga platna. Ovaj svet ima veze sa spoljnim, stvarnim svetom jedino što ga je stvorio čovek. Na ovim delima egzistira jedna nova autonomna stvarnost, bez neposrednog ugledanja na spoljni svet.
U drugom periodu, periodu „povratka”, on slika „ono što vidi tako kako svako vidi”.
Uspostavlja jedan neposredan, prisan odnos pre svega sa prirodom, gde on u osnovi prihvata stare definicije prema kojoj je slikarstvo prikazivanje unutrašnjeg u formi spoljašnjeg, postojećeg, stvarnog.
Ma kojoj fazi njegovog slikarstva dajemo prednost, a to je velika i teška dilema, Šumanović kao umetnik ostaje različit i izuzetan.
Vida Ognjenović
rediteljka i književnica
„Odbijamo da budemo žrtve, nema razloga da vlast žrtvuje kulturu. Neka sa žrtvuje sama, neka se vlast sama preispita za svoje greške a ne da ih naplaćuje od kulture. Glasniku se glava ne seče. Bojeći se da ih je kultura prepoznala i prozrela, pokušavaju da uguše kulturu. Pa slabi su im zubi“.
Darko Bajić
režiser
Da bi došli do kulturnog identiteta pre svega moramo da poštujemo iskustvo i da pogledamo u prošlost, a ne da bežimo od nje, kako nas danas neretko savetuju. Gledajući film, čitajući knjige i upijajući slikarska dela, mi stvaramo osnovu nekog sopstvenog identiteta. Nacionalni identitet mora da postane deo tvog identiteta. Sa tim saznanjem možeš slobodno leonovati u predivnom svetu različitosti.